Vid Pečjak (1929-2016), profesor Univerziteta u Ljubljani – Div među studentima

In memoriam

Bojan Šošić

 Od Vida Pečjaka sam naučio danas zastarjelu izreku kojom su Nijemci nekada profesore definisali kao – vječite studente. U našem vremenu ova sintagma je uglavnom izgubila tu konotaciju te se praktično isključivo shvata prilično doslovno. Istina, studenti nisu što su nekad bili, ali nisu ni profesori. Nije slučajno što se zaboravlja ovakva definicija koja je opisivala nekadašnji šarm, pa i komfor profesorskog poziva. 

Vid Pečjak (1929. - 2016.). Izvor: Bojan Šošić

Na Zapadu profesori danas znatno više nego prije slijede diktat birokratije njihovih sveučilišta te različitih agencija koje nude mogućnosti finansiranja istraživačkih projekata. O tipičnim univerzitetskim nastavnicima novije generacije u Bosni i Hercegovini ne želim govoriti, niti je toj temi ovdje mjesto.

27. februara ove godine psihologija je ostala bez svog vječnog studenta, Vida Pečjaka. Učenik Mihajla Rostohara i Charlesa Osgooda te saradnik velikog broja uglednih svjetskih psihologa druge polovine 20. stoljeća, rođen je u Ljubljani 7. januara 1929. godine. Cijeli radni vijek proveo je na Univerzitetu u Ljubljani, uz gostovanja u Evropi, SAD i Australiji, ne prestajući s aktivnostima ni po za njega tako neprikladnom umirovljenju.

Napisao je devedeset knjiga, neki kažu i više od sto; preko polovine njih je iz različitih oblasti psihologije, ali se i više nego uspješno snašao u književnosti (povremeno pod pseudonimom Div Kajčep). Poznavatelji ga drže za pionira žanra znanstvene fantastike na slovenačkom jeziku (već od 1956. godine), djela zapaženih na natjecanjima od Berlina do Tokija. Po njegovom prvom sinu Andreju, danas priznatom izumitelju, ime nosi i naslovni lik Pečjakovog bestselera Drejček i tri Marsovca (prvo od sedam slovenačkih izdanja 1961. godine). U svoju beletristiku utkao je zavidno poznavanje psihologije. S pravom treba naglasiti da je na temeljima vanredno širokih interesovanja izgradio razumijevanje ove nauke koje, za razliku od onoga što se pogotovo danas može susresti kod mnogih psihologa, nije jednostrano, nije sterilno, nije bez duše. Svojom knjigom Stvaranje psihologije: Knjiga razgovora (Svjetlost, Sarajevo; Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1984) zorno je pokazao kako se može podučavati i odstupajući od udžbeničkog formata: istorija psihologije predstavljena je kroz niz fiktivnih diskusija profesora i grupe postdiplomaca koji zastupaju određena stanovišta. Vid Pečjak je mogao u dijalogu sâm po potrebi utjeloviti bilo koje od njih, ali i nadići svako u pokušaju sintetiziranja i cjelovitog pregleda, ne gubeći iz vida društveni kontekst ni filozofska obzorja, ali ni primjenu psihologije. A opet, ne uprkos već upravo zahvaljujući svom znanju, skromno se i otvoreno pitao o granicama svojih spoznaja. Projektom opisanim u knjizi Veliki psiholozi o psihologiji (Nolit, Beograd, 1983.) kroz korespondenciju s najprominentnijim živućim psiholozima 1980. i 1981. godine (prije e-maila!) prikupljena je građa izuzetne i vanvremenske vrijednosti, kakvu možda tek danas možemo iznova cijeniti.

izvor: www.dnevnik.si

Nisam bio u mogućnosti da prisustvujem gostujućem predavanju 2003. godine na kojem je sarajevskim studentima govorio o psihologiji 'treće životne dobi', ali mi je istog popodneva ispričao kako ga je zabavljalo što su ga upitali koliko ima godina, a to mu se među studentima još nije bilo desilo. „Valjda da vide jesam li kvalifikovan!“

Vid Pečjak će ostati u lijepom sjećanju – mi kojima je ostavio toliko toga za učenje, i koji smo od profesora kakav je bio i Vid Pečjak naučili da učimo vječito, nećemo ga zaboraviti.