Sintaksa pjesme sjenica

Velika sjenica, izvor: Wikimedia commons, by Luc Viatour 

Ljudi se sporazumijevaju različitim jezicima, ali svim ljudskim jezicima zajedničko je to što od relativno ograničenog seta riječi (naravno, broj riječi u jednom jeziku se ni ne može utvrditi, ali ipak nije beskonačan, zar ne?) stvara praktično bezgraničan niz značenja. Čak i kada isključimo intonaciju, okvir konteksta i to kome je poruka upućena (a sve to znatno proširuje broj značenja koji se može proizvesti iz ograničenog seta riječi), mogućnosti jezika da nešto iskaže su ogromne, možda ne beskonačne, ali ogromne - da.

Ono što omogućava stvaranje značenje od ovih elemenata jeste kombinatorika riječi - sintaksa, pravila kombinovanja riječi. Sintaksa jezik čini tečnim i živim, sintaksa je ono što našem govoru daje ritam i ističe značenje. Sintaksom pravimo upitne i odrične  rečenice od izjavnih. Ok - lažem vas - i morfologija i fonetika to rade, ali sintaksa okrunjuje misao. Zamislite samo da je jedini način na koji možete govoriti to da izgovarate imenice u nominativu, glagole u infinitivu, da ne možete izraziti paralelnost dvije radnje i odnose između pojedinih objekata? Otprilike biste svoj jezik sveli na nivo četverogodišnjeg djeteta. 

Kad je nastala gramatika? I sintaksa? Otkad znamo slagati riječi u rečenice i jasno izraziti misao? Ne znamo...i nećemo moći saznati jer nema pisanih spomenika tako starih da svjedoče o stvaranju sintakse.

Da li životinje imaju sintaksu? Kako se one sporazumijevaju? 

Ne bih se nikad u ozbiljnom govoru i pisanju usudila nazvati pojedine zvuke koje neke životinje proizvode kao "riječi" i rečenice" - mada ću to reći kolokvijalno, ali "zvuk" mi je sasvim razuman termin u ovom slučaju.

U svojoj knjizi "The Origins of Grammar" James Hurford govori kako u životinjskom svijetu zaista postoje primjeri kombiniranja zvukova po nekom pravilu, ali ovo nije prava kompozitorna sintaksa, koja karakteriše (tja, nekad koristim više "zapadnu", nekad više "istočnu" varijantu - meni su karakteriše i karakterizira dubleti) ljudski govor. Naime, u glasanju životinja nema toga da elementi koji se "sklapaju" imaju specifično značenje niti da sklop dobiven nizanjem tih elemenata ima značenja koje reflektiraju pojedinačni dijelovi. Tj. zvukovi životinja ne znače ništa pojedinačno, nego se značenje formira tek u nizu.

Međutim, izgleda da pjesma ptica (bar nekih ptica) ima neko značenje i da se to značenje može mijenjati u ovisnosti od redoslijeda elemenata  te da pojedinačni elementi imaju neko značenje. Rad o ovom fenomenu je nedavno objavljen u časopisu Nature Communications.

Toshika Suzuki (Graduate University for Advanced Studies, Hajama, Japan) David Wheatcroft i Michael Griesser su se malo igrali sa japanskim velikim sjenicama (Parus minor) pa su im puštali snimke četiri zvuka - A,B, C i D u različitim kombinacijama. Sjenica normalno koristi nekih deset tonova u svom glasanju.

Kada je ptičicama pušten niz tonova ABC, one su počele da skeniraju horizontalno prostor. Kada bi im se uzastopno puštao zvuk D, sjenice bi se približavale izvoru zvuka. Ako bi im se puštao niz  ABC-D, ptice bi pokazivale oba ponašanja, ali niz D-ABC pticama nije značio ništa.

Izvor: Toshika Suzuki

Autori sugeriraju kako bi ovo mogao biti dokaz da redoslijed, tj. sintaksa zvukova ima ulogu u stvaranju značenja te da je to eksperimentalni dokaz postojanja kompozicione sintakse kod divljih životinja.

A mi - ne zaboravimo da nauka nisu samo elementarne čestice, molekularna biologija i editovanje DNK jer je i ovo istraživanje ponašanja i glasanja životinja - nauka. Napolju pada snijeg i užasno je hladno iako je skoro maj, ipak, nađite razlog da  uživate i u ovom danu.