Tjeskoba i depresija: stop stigmatizaciji

Za dubinsko opažanje svijeta oko sebe i razmišljanje potrebna je samoća, koju moderno društvo prečesto naziva pukom socijalnom fobijom ili depresijom. Biti sam, introvertan i melanholičan, već su odavno anatemizirana ponašanja. Imperativ sreće, pa makar one odglumljene i suhoparne tjera milione ljudi širom svijeta da tugu, melanholiju i introvertnost liječe pilulama koje modifikuju raspoloženje. Sa televizijskih stanica se ori „mislite pozitivno“, sreća se mjeri brojem izlazaka na prebučna i prenatrpana mjesta  u kojima bijeli šum stotina zvukova različitih frekvencija cenzuriše unutrašnji glas. Sretan možeš biti i ti, samo moraš prestati razmišljati. Pritisak da budemo sretni praktično primorava neke ljude da koriguje svoje emocije i reakcije na okolinu. Istovremeno, ljude koji ima tjeskobu ili doživljavaju panične napade, pa u torbici ili džepu imaju tablete za takve reakcije, poput Xanax ili Lexilium, stigmatizira isto to društvo koje je postavilo imeprativ "dobrog raspoloženja". 

Vrlo je teško opisati i razumjeti anksiozni ili panični napad ljudima koji to nisu proživjeli. Prema svjedočenjima, to je intenzivan osjećaj straha, ali ne straha usljed nečeg konkretnog, usljed opasnosti. Međutim, tijelo na taj strah odgovara kao da se radi o pravoj opasnosti: dolazi do znojenja,ubrzanog disanja, ubrzanog rada srca, osjećaja napetosti. Neki ljudi opisuju i da im se smrači ili dobiju glavobolju. Ipak, stigma uzimanja anksiolitika je sveprisutna, kao i zloupotreba lijekova iz ove klase. Lijekovi iz ove klase imaju svoje nus-pojave, paradoksalne efekte i ne smiju se uzimati zajedno sa alkoholom, ali se ponekad ove činjenici zaboravljaju. Prema nekim istraživanjima, uticaj anksiolitika je čak precijenjen ili im je efekat na nivou placeba. Dakle, mišljenja i istraživanja efikasnosti ovih lijekova su oprečna. Ipak, značajnije pitanje od pitanja efikasnosti različitih anksiolitika i antidepresiva jeste pitanje društvene stigmatizacije ljudi koji imaju ovaj problem i to dodatno pogoršava situaciju. 

Stigmatizacijom su posebno pogođene osobe sa depresijom. Slika koju društvo projicira o ovakvim oobama je diskriminirajuća i osobe sa depresijom se predstavljaju kao slabe, nesposbne, čak i lijene, razmažene. Kao da više razumijevanja postoji za osobe koje imaju psihoze.

Prema podacima koje iznosi časopis Nature , procjenjuje se da oko 350 miliona ljudi širom svijeta pati od depresije. Međutim, u zemljama poput Afganistana, gdje je stopa pojave depresije najveća, ima i najmanji broj psihijatara na 100 000 ljudi. U Afganistanu, ljudi se sa hroničnom depresijom bore pušeći opijum jer si ne mogu priuštiti antidepresive niti psihoterapiju. Za to vrijeme, u razvijenim zemljama ljudi zloupotrebljavaju lijekove koji ublažavaju depresivna stanja.

1998. antidepresive je uzimalo 11.2 miliona Amerikanaca. U narednih desetak godina, taj broj je povećan na 22.3 miliona. Ovi podaci su objašnjeni vrlo neemotivno. Povećana upotreba antidepresiva je posljedica ekonomske krize i sve više ljudi pribjegava ovom načinu borbe sa stresom. Ipak, ističu da to, do neke mjere, može biti uzrokovano i time što se antidepresivi koriste i za  blaže oblike depresije, te liječenje poremećaja poput socijalne fobije i različitih oblika ankcioznosti.

Ukratko, antidepresivi se upotrebljavaju za sve i svašta. Za blaže i jače neuroze, za opsesivno-kompulsivni poremećaj, za dismenoreju, poremećaje ishrane, neuropatske bolove, unipolarnu depresiju, depresivnu fazu bipolarnog poremećaja,  kod upornih migrena, poremećaja pažnje i poremećaja sna. Za tugu i protiv tuge. Naravno, medicina je u pravu: ako postoji lijek za neko kliničko stanje, treba ga i upotrijebiti. Pri svemu tome, osbe kojima bi ove lijekovi pomogli često se ne usuđuju potražiti stručnu pomoć zbog stigmatizacije i često ih se na ruštvnim mrežama savjetuje kako "trebaju baciti lijekovei  prošetati šumom", kao šuma je najbolji antidepresic. Ovakve izjave su nedobronamjerne i opasne. 

U tradiciji Japana postoji nešto što se zove kintsukuroi. Naime, Japanci obožavaju svoju grnčariju, naročito posudice iz kojih piju čaj. Ako se neka slomi, oni je ne bacaju, nego je odnose posebnom zanatliji koji spaja polomljene djeliće, lijepi ih specifičnom inkrustacijom od zlata. „Kintsukuroi“ znači popravljanje zlatom i shvatanje da je ono što je bilo polomljeno sada ljepše. Tako je i sa našom dušom. Polomljena i nakon toga popravljena inkrustacijom sačinjenom od spoznaje koju je donijela tuga, duša postaje ljepša. Ipak, slika savremenog Japana je bliža neurozi, nego metafori popravljanja zlatom. 








Nedavna samoubista Kate Spade i Anthonya Bourdaina nam poručuju da su depresije i tjeskobe veoma raširena stanja te da ne znamo što se zapravo događa sa nekom osobom,  Mora se  govoriti o mentalnim bolestima, suicidu i stigmatizaciji osoba sa ovim problemima.Živimo u zemlji u kojem dobar dio stanovništva ima neki oblik postraumatskog sindroma, a i dalje na sve to gledamo kao na nečiju uobrazilju. U ovom problemu nema savršenih rješenja, a tablete nisu tek ekspresno niti dugoročno rješenje.