Emisije sintetičkih mikrovlakana: opasnost za vodene i kopnene ekosisteme

Kozmetika, poput pasti za zube i pilinga za tijelo i lice, nije jedini izvor mikroplastike. I nažalost, nisu samo vodeni ekosistemi ugroženi ovim sitnim česticama. 

Sve više i više kozmetičkih kompanija izbacuje materijale od plastike u svojim proizvodima, što je dobro, mada mikroplastika može nastati i raspadanjem drugih plastičnjih predmeta pod dejstvom UV zraka, a ne samo od mikroperli.  No nova studija, objavljena u pod  PLoS One naslovom "Synthetic microfiber emissions to land rival those to waterbodies and are growing" upozorava da postoji jedan drugi oblik mikroplastike, mikrovlakna, koja također zagađuju ekosisteme a gomilaju se u terestrijalnim ekosistemima. Studija upozorava da se zagađenje kopnenih ekosistema plastičnim mikrovlaknima koja se sporo razlažu može uporediti sa zagađenjem koje se stvara usljed mikroplastike u vodenim ekosistemima. 

Dakle, ako ta plastika ne dolazi o kozmetike, odakle dolazi?

Činjenica je da sve više i više odjeće koju nosimo sadrži plastična sintetska vlakna od različitih tipova polimera. Kada uđemo u neku radnju od sada popularnih brandova, teško da možemo naći nešto od svile, vune ili pamuka - ima mnogo više poliestera, pa čak i reciklirane plastike koju nam ti brendovi s ponosom nude. Nudi nam se i sintetičko krzno, koje je dobro s aspekta zaštite životinja, ali ni ono nije ekološki dobro. Međutim, proizvodnja ove odjeće, oslobađa mikrovlakna ovih materijala, a ove čestice se oslobađaju i pri pranju takve odjeće. Onda kada ta odjeća posluži svrsi, pa je bacimo, ona se ne raspada, nego još dugo ostaje, a njenim raspadanjem se također oslobađaju mikročestice. 

Sintetička odjeća oslobodila je oko 5.6 miliona tona mikrovlakana od 1950.godine, zagađujući i zemlju i vodu. Sintetičke tkanine, poput najlona, ​​prilikom pranja oslobađaju mikroskopska plastična vlakna. Prethodna istraživanja identificirala ova mikrovlakna u mnogim ekosistemima, ali ovo je prva sveobuhvatna procjena konačnih mjesta taloženja tih vlakana.

Izvlačeći podatke iz globalnih skupova podataka o životnom vijeku odjeće, upotrebi mašina za veš i pročišćavanju otpadnih voda, Jenna Gavigan i njene kolege s Univerziteta u Kaliforniji, Santa Barbara, procijenili su da ukupna masa mikrovlakana unesenih u okoliš između 1950. i 2016. iznosi 4.3 miliona do 7 miliona tona. Otkrili su da je gotovo polovina te mase završila u jezerima, rijekama i oceanima, uglavnom putem nepročišćene otpadne vode.

A gotovo isto toliko se našlo na odlagalištima i kopnenim ekosistemima, gdje bi sitna vlakna mogla utjecati na aktivnost mikroba. A kako su tretmani otpadne vode sve rašireniji, sve veći udio vlakana završava zapravo u kopnenim okruženjima, kažu autori.