RNK vakcine, poput Pfizerove, ne mogu izmijeniti našu DNK. Evo i zašto
S početkom
imunizacije protiv COVID-19 vakcinom proizvođača Pfizer/BioNTech, a potom i Moderna, počele su i
dezinformacije o tome kako djeluje ovaj tip vakcina. Ovo cjepivo, kao i jedno drugo – ono
američke kompanije Moderna - imaju isti generalni princip djelovanja – to su
mRNA (iRNK) vakcine. Međutim, kako nikada do sada nisu postojale ovakve
vakcine, tako se ljudi boje ove nove tehnologije, što je pogodno tle za razvoj
pseudonaučnih objašnjenja koja unose paniku i štete naporima okončanja
pandemije.
Kako vakcine
uopšte djeluju?
Vakcine su
bezbjedniji način da svom imunološkom sistemu „pokažemo“ neki po nas opasni
antigen te da nakon ovog izlaganja naš imunološki sistem stvori antitijela koja
neutraliziraju taj antigen i stvori memorijske stanice koje pamte taj antigen.
To što izaziva
reakciju našeg imunološkog sistema može biti cijeli virus ili bakterija–
inaktiviran(ne može se replicirati) ili samo oslabljen (može se replicirati)
ili samo jedan njegov dio. Taj dio može biti neki produkt uzročnika bolesti,
neki protein kojeg on stvara. Ove dijelove uzročnika možemo proizvesti na više
načina – tehnikama rekombinantne DNK, ali i ubacivanjem genetičke šifre za taj
protein u neki bezazleni virusni nosač (primjerice adenovirus, kao u slučaju
AstraZeneca vakcine) ili na neki drugi način, recimo ubacivanjem genetičke
šifre za protein u malim mjehurićima od molekula lipida (RNK vakcine). Onda tako ubačena
genetička poruka za stvaranje tog proteina diriguje njegovu sintezu u našim
ćelijama i to bez ikakvog dodira s našom DNK.
Šta je mRNA?
Pravilno bi bilo napisati iRNK. Naime „mRNA“ je skraćenica na engleskom za „messenger RNA“, a to se prevodi kao informaciona RNK ili glasnička RNK.
U našem jeziku se koriste skraćenice DNK i RNK, jer dolaze od prevoda engleskih naziva za ove molekule dezoksiribonukleinska kiselina i ribonukleinska kiselina. DNA i RNA – izgovorena kao “de-en-a” i “er-en-a” ne znače ama baš ništa, osim ako ih nećete izgovarati po pravilima engleskog spelovanja. Prema tome, mRNA treba izgovarati kao em-ar-en-ei ili koristiti akronim iRNK.
RNK molekule su srodne mnogo
poznatijoj DNK (dezoksiribonukleinska kiselina). Sve se u našem organizmu
dešava djelovanjem različitih tipova RNK molekula i informaciona RNK nije
jedina – postoji i transportna RNK te niz malih molekula RNK poput ribosomalne RNK i mikro RNK i snRNP.
U genetici postoji
nešto što se zove „centralna dogma molekularne biologije“, a to je
pravilo da sinteza proteina ide tako što se prvo, u proceesu zvanom transkripcija, prepiše kod za protein s DNK na iRNK, koja
dolazi na posebne dijelove ćelija koje zovemo ribosomi. U procesu zvanom
translacija, genetička poruka s iRNK diktira biohemijski proces stvaranja
proteina. Više o tome možete pročitati ovdje te na linkovima niže.
Premda ovo sad sve zvuči komplikovano, vrlo je bitno: iRNK je nešto kao „aktivna“ genetička poruka“, a DNK je pasivna. I naš organizam ne može raditi prepisivanje RNK na DNK.
Kako rade
mRNA/iRNK vakcine kakve su Pfizerova i Modernina vakcina?
Obje vakcine
koriste dio genetičke šifre virusa SARS-CoV-2, koji je RNK virus, i to onaj dio
koji je uputa za sintezu Spike proteina (S-protein) virusa. To je onaj čuveni
protein pomoću kojeg ovaj virus ulazi u naše ćelije.
Zašto S-proteina?
Pa to je najbolja meta za stvaranje vakcina, najsigurnija. To je dio virusa
SARS-CoV-2 s kojim naš imunološki sistem ima najveću vjerovatnoću susreta, jer
„šiljci“, po kojima je ovaj protein i dobio ime, izbijaju iz virusa, njegove
envelope („omotač“ virusa, nemaju ga svi virusi). Dakle, naučnici su bazirali
vakcine na osnovu ovog proteina jer je najveća šansa da će na njega reagovati
imunološki sistem.
Umjesto da unosimo
u organizam taj protein, u ovim vakcinama se unosi genetička uputa za taj
protein i onda ona dolazi do naših ćelija, ulazi u njih i ribosomi prepoznaju
tu iRNK i kreću u sintezu S-proteina, koji potom izlazi iz naših ćelija, u
manjoj količini i nema mogućnost replikacije, kao što bi to bio slučaj s
virusom. Ćelije našeg imunološkog sistema – B i T limfociti onda reaguju na
ovaj protein, s jedne strane stvarajući antitijela (humoralni imunitet), a s
druge strane stvarajući stanice koje mogu prepoznati specifičnu 3D strukturu ovog
proteina – za buduće susrete s virusom.
Međutim, RNK nije
stabilna molekula. Zato se ona „pakuje“ u jednu vrstu mjehura od nanočestica
lipida (masti), koji nisu štetni za organizam. Između ostalog, to je glavni
razlog zašto ove vakcine moraju biti na jako niskim temperaturama (podsjetimo,
Pfizerova na oko -70OC) – da se ne uništi ovaj „balon“ i sama RNK
unutra.
Da li je ovo
potpuno nova, nepoznata, neisprobana tehnika?
Zapravo ne.
Kompanija Moderna je prije koju godinu započela s razvojem RNK vakcine protiv
Zika virusa, pošasti Latinske Amerike, koji je tamo nanio dosta bole i nesreće
jer su djeca majki inficiranih u trudnoći ovim virusom imala mikrocefaliju.
Razvoj ove Modernine vakcine je prekinut pandemijom COVID-19, kada je kompanija
odlučila da platformu koju su razvijali za Zika virus pokuša upotrijebiti za
SARS-CoV-2. Vakcina protiv Zika virusa je u fazama 1 i 2 kliničkih ispitivanja.
Također, učinjeno
je mnogo toga na razumijevanju RNK te RNK terapijama. Američka Uprava za hranu
i lijekove (FDA) je još 1998. odobrila lijek Fomivirsen za citomegalovirusni
retinitis. RNK je i terapija Spinrazom, lijekom za spinalnu mišićnu atrofiju, ali
se princip djelovanja ovih lijekova i mRNA/iRNK vakcina u potpunosti razlikuju.
Dakle, RNK vakcine
se od običnih razlikuju samo u tome što ne dajemo organizmu protein koji
izaziva imunološku reakciju, nego genetičku uputu za taj protein.
Međutim, treba reći
da do sada niti jedna vakcina bazirana na ovoj tehnici nije registrovana.
Nikada do sada nije vršeno masovno imuniziranje ovim tipom vakcina. Primile su
ih samo one osobe-dobrovoljci koji su učestvovali u studijama efikasnosti i sigurnosti
te neki građani Ujedinjenog Kraljevstva, gdje se započelo s vakcinacijom. Ovo
kod mnogo ljudi budi strah i ne žele biti među prvima, žele vidjeti kako će
drugi reagovati i šta će se dogoditi. To je prirodno. No, do trenutka kada ove
vakcine eventualno dođu do nas, do tada će ih već dosta ljudi primiti i znaćemo
šta se događa nakon vakcinacije.
U tudijama nije
bilo ozbiljnih, po život opasnih reakcija nakon nekoliko mjeseci od
imunizacije, a dva mjeseca je neki maksimum u kojem se može očekivati reakcija.
Bio je nuspojava, a kod dvije osobe vakcinisane u UK došlo je i do
anafilaktičke alergijske reakcije. Ali, to je moguće sa svakom vakcinom,
lijekom, pa i hranom.
Da li su ovo
genske terapije?
Ne, ovo nisu genske
terapije. Prije svega, terapija je nešto što liječi, a ne nešto što sprječava bolest.
Vakcine su preventiva. Ovdje se radi o novom načinu unošenja nečega na šta naš
organizam stvara zaštitnu reakciju.
Da li mRNK/iRNK
vakcina može promijeniti naš genetički kod?
Još prije nekoliko
mjeseci imali smo objave koje govore kako nove vakcine stvaraju trostruku DNK,
ili slične stvari. Trostruka DNK nije moguća, hemijske veze dozvoljavaju samo
aranžiranje dvostruke DNK, ali da li je moguće da nas nove vakcine genetički
modificiraju?
Retrovirusi se
desetinama hiljada godina upisuju u našu DNK, i te dijelove našeg genoma zovemo
endogeni retroviralni (retrovirusni) elementi. To je zapravo „knjiga sjećanja“ na prethodne infekcije retrovirusa koje su se dogodile u toku evolucije naše vrste.
Ovo nije moguće s RNK vakcinama. Da bi neki virus „upisao“, transkribovao svoj genetički kod u našu DNK, mora koristiti enzim reverznu transkriptazu. Ovaj enzim proizvode samo retrovirusi.
Retrovirusi su grupa virusa koji ubacuje kopiju svog RNK genoma u DNK stanice domaćina koje napadaju, mijenjajući tako genom te stanice. Jednom kada uđu u citoplazmu stanice domaćina, retrovirusi koriste enzim reverznu transkriptazu za proizvodnju DNK iz svog RNK genoma, obrnuto od uobičajenog obrasca (DNK🠖 RNK), dakle retro (unatrag). Nova DNK se zatim ugrađuje u genom stanice domaćina enzimom zvanim integraza, a u tom se trenutku retrovirusna DNK naziva provirusom. Stanica-domaćin tada tretira virusnu DNK kao dio vlastitog genoma, prepisujući i prevodeći virusne gene zajedno sa staničnim genima, proizvodeći proteine potrebne za okupljanje novih kopija virusa. Suštinski, iako svi virusu otmu sttanice i pretvore ih u male tvornice za proizvodnju virusni h četica - retrovirusi to rade najsofisticiranije - oni kidnapuju DNK stanice. HIV-1 i HIV-2 su retrovirusi.
Ako nema ovog tipa virusa ili specifičnog potrebnog enzima – a
nema ih u vakcini – onda to nije moguće. Naš organizam nema sposobnost
stvaranja te molekule koja omogućava ubacivanje RNK virusa u našu DNK.
Sama RNK nije jako
stabilna i u našem organizmu se brzo raspada na sastavne komponente –
nukleotide. A nukleotidi su isti za sve organizmi i organizam ih ne prepoznaje
kao neko „strano tijelo“.
Da - da postoje endogeni retrotranspozonski elementi poput LINE-1, a zabilježena je i sposobnost određenih polimeraza u ljudskom tijelu da prepisuju RNK u DNK. Međutim u radovima koji su pokazali takve stvari rađena je preekspresija tih elemenata u in vitro kulturama, dakle u posebnim uslobima koji se ne događaju ili se iznimno rijetko događaju u organizmu. Ovi događaji su svedeni na nivo rijetkog incidenta,a ne pravila.
Ne, nećemo postati
mutanti nakon vakcinacije RNK vakcinom.
Može li neko
dobiti COVID-19 od ovih vakcina?
Ne. Ove vakcine ne
sadrže aktivan, replicirajući SARS-CoV-2 virus, već samo jedan mali dio njegove
genetičke poruke, koja nije infektivna.
Ovaj tekst je proširen tekst objavljen u decembru 2020. na Glas Amerike.
Za dalje čitanje:

Primjedbe
Objavi komentar