19% Zemljinog kopna je netaknuta divljina

Svega 19% kopnene površine na planeti Zemlji se može smatrati netaknutom divljinom, jedan je od zaključaka  studije objavljene u aprilu 2021. u PNAS pod naslovom "People have shaped most of terrestrial nature for at least 12,000 years". Ali, kao što vidimo iz naslova, to nije jedino o čemu ovaj rad govori.

U radu je proučavan način korištenja zemlje na našoj planet unazad 12 000 godina i tada je svega 25% planete  bilo potpuno netaknuto ljudskom aktivnošću. Jasno je da se aktivnost naše vrste - poljoprivredna, lovačka, stočarska, pa na kraju industrijska  ne može porediti kakva je bila prije 12 000 i sada. Ali vidimo da ni ovako daleko nazad u prošlost ljudsko djelovanje nije bilo ograničeno. 

Ono što autori rade govore je da zapravo ljudska djelatnost može održati, pa čak i povećati biodiverzitet na nekim područjima i da su naročito važne prakse zastupljene u nekim nativnim zajednicama. Zapravo, važnije od broja ljudi koji živi na nekom području jeste način na koji koriste resurse. Najveće promjene u korištenju zemlje su se desile od 1800-te (počeci industrijske revolucije) do 1950.-te, a nastale su usljed povećane urbanizacije, ekstenzivne privredne proizvodnje i naročito eksploatacije uglja, fosilnih goriva i ruda i za proizvodnju hrane. Ovaj rad daje mnogo na važnosti toga da nativni stanovnici određenih područja (Indigenous people) upravljaju tim područjima koja moderni čovjek doživljava kao divljinu. Drugim riječima, teba osnažiti autohtono stanovništvo (prije svega finansijski) da održava zaštićena područja divljine i druge lokacije koje nisu možda u okviru sistema nacionalnih parkova, koristeći vjekovna znanja svojih zajednica koje su živjele s tim ekosistemima. 

"Napori na postizanju ambicioznih globalnih programa očuvanja i obnove neće uspjeti bez izričitijeg prepoznavanja, prihvaćanja i obnavljanja tih dubokih kulturnih i društvenih veza s biološkom raznolikošću koju žele održati.", piše u radu.

Dakle ljudi već 12 000 godina mijenjanju lice Zemlje, prirode i divljine - nekad to ima pozitivne učinke, i doprinosi biodiverzitetu, ali su ljudi i prije toliko godina imali i negativan utjecaj  - na nestanak megafaune, palili su šume da bi stvorili obradive površine, pa i mijenjali tokove rijekaa ili isušivali močvare. 

Međutim, iako postoje grupe koje se zalažu za to da se autohtonim stanovnicima preda upravljanje divljinom i nacionalnim parkovima, a sam pojam "divljina" nazivaju kolonijalističkim, pitanje je koliko bi samo ta mjera mogla postići. Konzervacija je kompleksan proces i ne može biti prepuštena samo plemenskim zajednicama. Konzervacija nije samo način korištenja zemljišta, nego je to i upravljanje genofondom, a neka može uključivati i prakse kloniranje, in vitro fertilizacije (ugroženih vrsta), uzgoja ugroženih i rijetkih vrsta, za koje zaista treba veliko znanje i sofisticirana nauka. 

Američki prirodnjak, dvostruki dobitnik Pulitzerove nagrade i profesor na Harvardu, Edward Osborne Wilson , upozoravao je da bi se svijet divljine mogao suočiti sa nečim što je on nazvao „biološki holokaust“.

Dr Wilson predlaže radikalnu strategiju zaštite živog svijeta i divljine. On smatra da će biti neophodno da se ljudi povuku sa 50% površina na planeti i da 50% ostave divljim biljkama i životinjama. On je mišljenja kako je postojeći model zaštite životne sredine nedovoljan i neodrživ jer se se stvaraju tek mala, izolovana područja, poput otoka, u kojima se divlji svijet ne može dovoljno razvijati i koji ne dozvoljavaju slobodnu fluktuaciju gena. To rezultira slabljenjem genofonda populacija datih vrsta i dugorčno vodi ka ekstinkciji vrsta.

Ovo je samo jedno od razmišljanja vezanih za napore očuvanja divljine. Na jednoj strani imamo ljude koji smatraju da divljinu trebaju čuvati autohtona plemena (Amazonije, plemena sjevernoameričkih indijanaca, aboridžinske zajednice), a s druge strane mišljenja kako je sofisticirana tehnologija itekako potrebna. 

Kao i obično, istina je negdje između. Ne treba smetnuti s uma da negdje autohtone zajednice (recimo u Aziji) upravo doprinose ugroženosti divljine, jer doprinose krivolovu zbog konzumacije biljaka, gljiva i životinja kao jela ili za tradicionalnu medicinu. Zamislite da kod nas zaštitu medvjeda prepustite autohtonom stanovništvu nekih sela, šta bi se desilo? Pojeli bi ih i pretvorili u prostirke. Dakle, ne može se samo insistirati na tome da domaće stanovništvo treba čuvati divljinu i davati im novac za to (novac koji možda neće biti iskorišten na najbolji način ili bi mogao čak biti zloupotrijebljen) a istisnuti cijelu zajednicu konzervacionih biologa kao nepotrebnu i kolonijalističku kako tvrde neki NGO poput Survival International. 

Ovaj tekst je svojevrsna rasprava i s radom u PNAS koji daje zanimljive podatke, i s tekstom o tome radu u Science Magazine.