Izvrnuto - obrnuto
Zadnjih dana ima dosta članaka u kojima odrasli - neurobiolozi i psiholozi daju svoje impresije o najnovijem crtanom filmu iz Disney-Pixar studija: Inside Out (Izvrnuto - obrnuto). Neki kažu da je crtani urađen izuzetno naučno tačno, dok se drugi bune kako predstavlja izvrnutu sliku onoga što se događa. Zato ću, uživajući pisati ovakav tekst, dati svoj komentar.
First things first - ovaj crtani je izvanredan!
Nakon niza crtanih o princezama koje traže svoje prinčeve, Disney je konačno dao nešto što je popriličan odmak od njihovog ustaljenog recepta. Igrali su na nepoznatom terenu i dobili crtani za poželjeti. To su ti crtani zbog kojih vam je žao kada vidite kako roditelji dovedu djecu u bioskop i samo ih ostave tu, umjesto da im se pridruže i da zajedno odgledaju projekciju.
A sad - stručno mišljenje.
U pravu su i oni koji hvale film i oni koji ga kude. Jednostavno - hvale ga psiholozi, a ruže neurobiolozi jer je psihološka strana emocija odlično obrađena, dok je ona biološka mnogo pojednostavljena.
Ono što je zaista odlično u Inside Out jeste to da je pokazano kako nam emocije zapravo pomažu u racionalnom mišljenju, a ne, kao što se obično misli, da nam odmažu. Psihopate, teški manipulatori kod kojih su emocije nerazvijene, nemaju racionalno mišljenje i moralne sudove.
Ljutnjom reagujemo na nepravdu, a radost pomaže da uspostavimo i učvršćavamo svoje veze sa drugim ljudima. Da su emocije uključene u donošenje odluka i formiranje ličnosti, to već znamo, ali bitno je reći da one organizuju racionalno mišljenje. Empatija, suosjećanje sa drugima - jedno je od najviših osjećaja, a radi se o vrlo kompleksnom sistemu koji utječe na naše moralne prosudbe.
Na Zapadu je dugo uvriježeno mišljenje da su emocije neprijatelji racionalnog mišljenja, ali istina je da su emocije zapravo neka vrsta našeg vodiča kroz sjećanja jer je svako sjećanje obilježeno nekom emocijom, te analizom sjećanja mi donosimo određene odluke i moralne sudove šta je ispravno, a šta loše.
Ljutnjom reagujemo na nepravdu, a radost pomaže da uspostavimo i učvršćavamo svoje veze sa drugim ljudima. Da su emocije uključene u donošenje odluka i formiranje ličnosti, to već znamo, ali bitno je reći da one organizuju racionalno mišljenje. Empatija, suosjećanje sa drugima - jedno je od najviših osjećaja, a radi se o vrlo kompleksnom sistemu koji utječe na naše moralne prosudbe.
Na Zapadu je dugo uvriježeno mišljenje da su emocije neprijatelji racionalnog mišljenja, ali istina je da su emocije zapravo neka vrsta našeg vodiča kroz sjećanja jer je svako sjećanje obilježeno nekom emocijom, te analizom sjećanja mi donosimo određene odluke i moralne sudove šta je ispravno, a šta loše.
Druga stvar koja je dobra u Izvrnuto - obrnuto jeste prikaz memorije. Zaista, postoje različiti "nivoi" memorije- senzorna, kratkotrajna i dugotrajna. Senzorna memorija može zadržavati informaciju nešto manje od jedne sekunde i ona je van kognitivne kontrole. To je ona vrsta pamćenja koja nam omogućava da pogledamo na sekund neki predmet, i da se poslije sjetimo kako je predmet izgledao. Zatim, postoji krakotrajna memorija, poznata i kao "radna memorija". Prema eksperimentima George A. Millera, ova memorija može sačuvati samo mali broj znakova - oko 7 (sedam slova, brojeva...).
Dugoročno pamćenja radi po principu semantičkog prepoznavanja, ima veliki kapacitet, ali to ne znači da sva sjećanja opstaju u njemu. Upravo je to memorija u koju Radost šalje one kuglice i u kojoj se ona i Tuga izgube (našavši usput negdje u bespućima dugoročne memorije Rileyonog zamišljenog prijatelja). Neka sjećanja zauvijek iščeznu u ambisima našeg mozga, čak i neka lijepa i važna (Riley je zauvijek izgubila sjećanje na časove klavira), dok neka bezvezna (poput pjesmuljka iz reklame) ostaju.
Također, jasno je da sa odrastanjem, neka sjećanja postaju nevažna (prijatelji iz starog grada), a neka opstaju uprkos svemu.
U filmu, Radost čini sve da Tuga ne dotakne kugle sjećanja na prvi dan u novom gradu i novoj školi, no na kraju ta sjećanja ipak postaju radosno-tužna. Činjenica je da bolje pamtimo loše stvari, sjećanja obilježena negativnim emocijama, ono što nam je izazvalo osjećaj tuge ili bijes, od onih koja su obilježena pozitivnim emocijama. To je, zapravo, evoluciono uslovljeno: kako bismo bili spremni da bježimo ili se suprotstavimo onome što je neugodno ili čak opasno. Sjećanja sa negativnim predznakom nas uče oprezu.
Istina je da u nervni sistem posjeduje određene molekule, zvane neurotransmiteri, koji imaju dosta utjecaja na formiranje emocija. Oksitocin, recimo, stvara veze između majke i djeteta, ali i između ljudi. Adrenalin i noradrenalin su molekule stresa, odgovora "fight or flight". Većina droga na ovaj ili onaj način sprječava ukanjanje dopamina iz sinapsi (prostor između završetaka nervnih stanica) ili povećavaju lučenje dopamina. I jedno i drugo proizvodi euforiju. Serotonin važi za "molekulu ravnoteže raspoloženja". Ali, ipak, bilo bi pogrešno bilo koju od ovih molekula nazvati molekulom određene emocije. Naše emocije su rezultat međudjelovanja ovih molekula i niza drugih faktora.
Emocije ne postoje kao odvojeni entiteti - to je ono što film pogrešno prikazuje i zbog čega se neki neurobiolozi bune. Ipak, oni su malo prestrogi - ovo je film za djecu i roditelje, o odrastanju, o teškoćama promjena i načinima na koje mi reagujemo u različitim situacijama. Film nije ni imao namjeru da bude stoprocentno naučno tačan, već zabavan i poučan.
Dugoročno pamćenja radi po principu semantičkog prepoznavanja, ima veliki kapacitet, ali to ne znači da sva sjećanja opstaju u njemu. Upravo je to memorija u koju Radost šalje one kuglice i u kojoj se ona i Tuga izgube (našavši usput negdje u bespućima dugoročne memorije Rileyonog zamišljenog prijatelja). Neka sjećanja zauvijek iščeznu u ambisima našeg mozga, čak i neka lijepa i važna (Riley je zauvijek izgubila sjećanje na časove klavira), dok neka bezvezna (poput pjesmuljka iz reklame) ostaju.
Također, jasno je da sa odrastanjem, neka sjećanja postaju nevažna (prijatelji iz starog grada), a neka opstaju uprkos svemu.
U filmu, Radost čini sve da Tuga ne dotakne kugle sjećanja na prvi dan u novom gradu i novoj školi, no na kraju ta sjećanja ipak postaju radosno-tužna. Činjenica je da bolje pamtimo loše stvari, sjećanja obilježena negativnim emocijama, ono što nam je izazvalo osjećaj tuge ili bijes, od onih koja su obilježena pozitivnim emocijama. To je, zapravo, evoluciono uslovljeno: kako bismo bili spremni da bježimo ili se suprotstavimo onome što je neugodno ili čak opasno. Sjećanja sa negativnim predznakom nas uče oprezu.
Istina je da u nervni sistem posjeduje određene molekule, zvane neurotransmiteri, koji imaju dosta utjecaja na formiranje emocija. Oksitocin, recimo, stvara veze između majke i djeteta, ali i između ljudi. Adrenalin i noradrenalin su molekule stresa, odgovora "fight or flight". Većina droga na ovaj ili onaj način sprječava ukanjanje dopamina iz sinapsi (prostor između završetaka nervnih stanica) ili povećavaju lučenje dopamina. I jedno i drugo proizvodi euforiju. Serotonin važi za "molekulu ravnoteže raspoloženja". Ali, ipak, bilo bi pogrešno bilo koju od ovih molekula nazvati molekulom određene emocije. Naše emocije su rezultat međudjelovanja ovih molekula i niza drugih faktora.
Emocije ne postoje kao odvojeni entiteti - to je ono što film pogrešno prikazuje i zbog čega se neki neurobiolozi bune. Ipak, oni su malo prestrogi - ovo je film za djecu i roditelje, o odrastanju, o teškoćama promjena i načinima na koje mi reagujemo u različitim situacijama. Film nije ni imao namjeru da bude stoprocentno naučno tačan, već zabavan i poučan.
Primjedbe
Objavi komentar