Vječni sjaj nepobjedivog uma

Sjećanja mogu biti strašna. Postoje te neke stvari koje bismo najradije izbrisali iz sjećanja. Ili bar promijenili tako da ne izazivaju bol.

Naučnici sa  RIKEN instituta u Japanu i Massachusetts Institute of Technology su 2014. (tekst mi je bio negdje zagubljen, zato ga tek sada objavljujem) uspjeli izmanipulirati mozak nekoliko miševa tako da neugodna iskustva pamte u pozitivnom smislu. U tom eksperimentu, naučnici su identificirali dijelove mozga koji su uključeni u proces pamćenja i emocionalnog odgovora.

Već od prije je poznato da je centar mozga odgovoran za memoriju hipokampus, dok za emocije odgovaraju amigdale, male tvorevine veličine badema u blizini hipokampusa. Ova dva dijela rade u uskoj veze kako bi se formiralo pamćenje u odnosu na neko specifično iskustvo. Prijatna iskustva se pomoću mehanizma „nagrade“ pamte pozitivno, dok se neprijatna, preko mehanizma „kazne“ pamte negativno.

Emotivne asocijacije se mogu promijeniti pod utjecajem novih iskustava. Recimo, kada vas ubode morski jež, iskustvo boravka na moru se, bar na neko vrijeme povezuje sa neprijatnim.

Ovaj tim je uspio identificirati neurone koji su aktivni u toku formiranja pamćenja, odnosno proširili su i precizirali činjenicu koja je već bila poznata u znanosti. Međutim, glavnina značaja ovog eksperimenta leži u tome da su oni uspješno po prvi put zamijenili jednu emociju, zasnovanu na nekom iskustvu, drugom, kontrastom emocijom.

Tehnikom, zvana optogenetika, oni su manipulirali ovim neuronima kako bi kontrolirali aktivnost stanica. Znanstvenici su koristili miševe koji su genetički modificirani tako da neuroni u mozgu ovih miševa sadrže fotosenzitivni protein.

Ipak, bilo kakvo korištenje ove tehnike u budućnosti podrazumijeva i visok stupanj opreza i etičnosti.

Ova saznanja bi možda mogla pomoći ljudima koji pate od postraumatskog sindroma, ali znanstvenici uključeni u ovaj eksperiment ne želi spekulirati o tome. Naime, optogenetika, premda nudi gomile novih informacija o radu mozga, jeste veoma invazivna metoda. Trenutno ne postoje tehnologije koje bi je učinile pogodnijom. Dakle, upotreba metode kontrole mozga svjetlom na ljudima još je samo daleki san, odnosno noćna mora.

Pitanje je koliko mi želimo uživo gledati Vječni sjaj nepobjedivog uma i koliko nas plaši ili ohrabruje manipulacija vlastitim sjećanjima i emocijama. S jedne strane, čak i iz loših iskustava učimo (možda iz tih i ponajviše), a sa druge, neka od  sjećanja, pogotovo sjećanja traume i rata mogu postati nepodnošljiva. Uprkos tome što je biotehnolgija još daleko od upotrebe optogenetičkog kontroliranja ljudskog mozga, nije zgoreg bioetički promišljati  o tome već sad.