Vakcinacija u vrijeme alternativnih "istina"

Imunizacija je postala žrtva vlastitog uspjeha: antivakcinalni pokret bio je prisutan još od vremena Edwarda Jennera, međutim, krajem prošlog i početkog ovog stoljeća, pokret koji se suprotstavlja korištenju vakcina u prevenciji bolesti doživljava pravu, mračnu renesansu. Priroda opozicije vakcinama te argumenti antivakcinalnog pokreta imaju relativno širok spektar: od povezivanja vakcina sa autizmom te nizom idiopatskih simptoma, preko prava na slobodu izbora pojedinca koje je krucijalno mjesto demokratskih društava, pa sve do etiketiranja vakcina kao sredstva uspostavljanja „Novog svjetskog poretka“ i kao žiga „Zvijeri“, opisanog u Otkrivenju Jovanovu. Stav UNICEF BiH po pitanju imunizacije je nedvosmislen:  pravo djeteta na zdravstvenu zaštitu je imperativ i to pravo je  ispred prava pojedinaca na slobodan izbor tj. ispred prava roditelja na izbor da djetetu uskrati vakcinu.

Strah od vakcina ponekad potkrepljuju mediji, kako svojom neangažiranošću u oblasti promocije imunizacije, tako i nekritičkim prenošenjem vijesti iz ove oblasti. U eri slobode govora, nus-proizvod takve necenzuriranosti jesu ne samo vijesti u medijima, nego i (dez)informacije koje kruže društvenim mrežama. Nemoguće je cenzurirati takve stvari, čak i kada bi to bilo moguće: svaka cenzura bi još više uvjerila pripadnike antivakcinalnog pokreta da su u pravu i da su vakcine jedna velika zavjera.

Međutim, kako bi se moglo suprotstaviti netačnim informacijama koje siju strah među mladim roditeljima, potrebno je razumjeti diskurs koji se tiče antivakcinalnog pokreta, širenja netačnosti o vakcinama te imati na umu trenutna situacija u medijima na ovu temu.

Novinari i novinarstvo se zapravo premalo bave ovom temom. Vakcine kao tema dijaloških emisija se jave tek jednom u nekoliko godina, pa se onda opet izgube, sve dok se neko od novinara ne sjeti da bi se tema mogla ponovo naći na dnevnom redu. Ne postoji serija emisija ili feljton u kojem bi se objasnile karakteristike svake od vakcina predviđenih programom imunizacije te osporile tvrdnje o štetnosti vakcine ili slabijem kvalitetu vakcina koje se koriste u našoj zemlji. Jasno je da mediji mogu napraviti veliki pomak u promociji imunizacije te pomoći roditeljima da donesu racionalan sud, upravo u ovom trenutku kada stepen imunizacije opada, ali mogu i pojačati strah od cjepiva. Prema riječima Almira Panjete, jednog od rijetkih novinara koji radi na problematici promocije imunizacije i prava djeteta na zdravlje, postoje odgovorni mediji koji pišu o imunizaciji na osnovu relevantnih podataka i kontaktiraju stručne sagovornike, ali nažalost, postoji određen broj neodgovornih medija koji ne shvataju opasnost koje donosi smanjen procenat imunizacije te prenose obično netačne „bombastične“ vijesti, bazirane na poluinformacijama.

„Potrebno je mnogo više odgovornosti u medijima kada su teme vezane za imunizaciju u pitanju, potrebne su ozbiljnije provjere činjenica, izbor relevantnih i stručnih sagovornika i svijest da se radi o osjetljivoj temi gdje zaista ne smije biti senzacionalizma. Potrebno je i više hrabrosti i društvene odgovornosti zdravstvenih radnika i stručnjaka koji u situacijama povećanog interesa javnosti za neke slučajeve vezane za imunizaciju moraju biti na raspolaganju medijima, kao i biti aktivniji na društvenim mrežama gdje u direktnoj komunikaciji mogu velikom broju korisnica i korisnika ponuditi adekvatne informacije.“, kazao je Panjeta.

Zaista, dvije su ključne stvari u borbi protiv pseudonaučnih „alternativnih činjenica“ na temu cjepiva: angažiranost zdravstvenih radnika koji bi trebali više biti na raspolaganju medijima te aktivnost, kako zdravstvenih radnika, tako i odgovornih racionalnih i obrazovanih pojedinaca na promociji imunizacije te argumentovanom obaranju dezinformacija koje se plasiraju na društvenim mrežama i (nekim) medijima. Međutim, dostupnost zdravstvenih radnika medijima predstavlja veliki problem: jednim dijelom razlog za to je manjak kadra, naročito pedijatara koji jedva da imaju vremena za roditelje i djecu, a vremena koje mogu provesti davajući izjave za medije još je manje. Prema riječima prim. dr. Semire Penave, pedijatra u dispanzeru za predškolsku djecu JUDZ Novo Sarajevo, pedijatri otprilike mogu posvetiti 10-15 minuta jednom djetetu, što je, nastavlja Penava, premalo i potrebno vrijeme bi bilo i do 30 minuta. Sa druge strane, postoje i određena zatvorenost i nesusretljivost samih institucija: za ovaj tekst smo pokušali dobiti izjave pedijatara sa KCUS preko elektronskog formulara Press-službe te pedijatre privatnih klinika Eurofarm i Suncokret. Sa KCUS i Eurofarm se niko nije javio, dok je sa privatne pedijatrijske ordinacije „Suncokret“ stigao odgovor kako traženi pedijatar ide na odmor i ne može posvetiti vrijeme medijima. Naravno, ovo je sve razumljivo i ne treba zamjeriti ljekarima koji se bore sa nedostatkom vremena i mogućnosti, ali bi ih trebalo potaći na veću otvorenost, a sam zdravstveni sistem na veću posvećenost produciranju novih mladih pedijatara. Prema podacima koje je ustupio UNICEF, u FBIH ima oko 250 pedijatara, od kojih je 44 odgovorilo na UNICEF-ovo istraživanje i tu se pokazalo kako su u pitanju većinom pedijatri stariji od 50 godina.

Dr Penava je istakla Al Jazeera Balkans kao jedan od rijetkih medija koji je u nekoliko emisija kvalitetno obradio temu imunizacije, ali je dodala kako se medijski prostor uglavnom daje osobama koje iz različitih razloga imaju negativan status o imunizaciji te da nastupe antiveksera prati rijetko jer, kako je naglasila, „nastoji da se što manje izlaže negativnim komentarima nekompetentnih osoba“.

Gospođa Penava ima pravo: čitanje nastupa protivnika vakcinacije u medijima i na društvenim mrežama je stresno za svakog onog ko shvata značaj vakcinacije. Ipak, bitan faktor borbe protiv ovakvih pokreta jeste i upoznavanje sa argumentima i stavovima druge strane.

Šta se događa kada neko ko je javna ličnost istupi u medijima ili na društvenim mrežama zastupajući antivakcinalne stavove? Početkom ove godine, Donald Trump se sastao sa Robertom Kennedyjem, velikim oponentom vakcinacije i time javnosti dao do znanja koji je njegov stav o cjepivima. 

Međutim, i u našem regionu je također početkom godine došlo do nekoliko antivakcinalnih istupa domaćih političara. Prvo je zastupnik u hrvatskom Saboru Ivan Pernar na svojoj Facebook stranici napisao nekoliko statusa o štetnosti vakcina i naišao na odobrenje građana koji dijele ovo mišljenje, a svega nekoliko dana poslije, svoje stavove protiv vakcina je na Facebook stranici iznio i Šemsudin Mehmedović, zastupnik u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH. 

Ivan Pernar, reformator uma

Pernar i Mehmedović svojim istupima nesavjesno ugrožavaju zdravlje populacije zemalja u čijim zakonodavnim tijelima rade, a pokušaje objašnjenja važnosti imunizacije u komentarima ispod svojih statusa brišu. Mehmedović je na svom page-u podijelio članak star oko godinu dana sa jednog vrlo nekredibilnog izvora (dnevno.hr) kojeg je napisala autorica Zrinka K. Iza tog imena je moguće da stoji osoba imena Zrinka Kasapić, ali, sudeći po nekim pokušajima identifikacije te osobe, nije jasno da li ona zaista postoji, a ako postoji, radi se o vjerskom fanatiku i ultra-desničaru, koji, pored pisanja protiv vakcina, pisanje Borisa Dežulovića etiketira kao „transeksualne vibracije notornog balkanskog piskarala“, širi govor mržnje i shizofrene teorije zavjera. Citirati Zrinku K. znači diskreditirati sebe i svoj društveni položaj.

Screenshot Mehmedovićevog statusa o vakcinama

Uprkos tome što se događa da se pro-vakcinalni komentari i racionalna argumentacija važnosti imunizacije briše sa antivekserski nastrojenih statusa, to ne znači da je ovakav vid borbe sa pseudonaukom i teškim ugrožavanjem zdravlja populacije neplodan: zapravo, konstantna prisutnost odgovornih ljudi koji su u stanju objasniti netačnost antivekserskih teza na društvenim mrežama, blogovima i medijima ključni je faktor neutralizacije antivakcinalnog diskursa.

Nažalost, u našoj zemlji, bar prema onome što nam je rekla dr. Penava, nema ljekara, osobito ne pedijatara, epidemiologa ili imunologa koji se redovno oglašava na medijima ili piše blog namijenjen promociji imunizacije te radi na tekstovima u kojima objašnjava mogućnosti komplikacija nakon primanja vakcina, naročito onih sa živim uzročnikom. Ljekari iz BiH bi se trebali povesti svijetlim primjerom iz Srbije: dr. Predrag Kon, ugledni epidemiolog Centra za kontrolu i prevenciju bolesti Gradskog zavoda za javno zdravlje u Beogradu, jedan je od najjačih zagovornika imunizacije, a vrlo je susretljiv prema medijima i autor je vlastitog bloga u kojem do tančina, citirajući najnoviju i najrelevantniju literaturu iz oblasti, objašnjava važnost imunizacije te nastoji stišati strah ljudi, naročito mladih roditelja kada je cjepljenje djece u pitanju. 

Još jedan primjer angažiranog pojedinca jedan drugi srbijanski epidemiolog, dr. Zoran Radovanović, koji je veliki borac protiv antivakcinalnog pokreta i također vrlo otvoren za saradnju sa medijima. U jednom od svojih mnogobrojnih medijskih nastupa, dr. Radovanović je istakao kako antivakcinalni pokret jača onda kada struka ćuti, čime je, indirektno, pozvao i na odgovornost zdravstvenih radnika da djeluju tako što će u javnim istupima i uključivanjem u rasprave na društvenim mrežama kontinuirano obrazlagati važnost imunizacije, ali i, sa aspekta struke, govoriti o mogućim kontraindikacijama i komplikacijama koje mogu nastupiti nakon vakcinacije. 

Također, odnedavno je aktivan i Jovan Raičević, ljekar iz Crne Gore, koji je uložio veliki dio svog vremena kako bi informacije o vakcinama sa aspekta struke učinio dostupnim na internetu, preko svog FB profila i sajta examinus.org koji se bori protiv pseudonauke i šarlatanstva. Protiv šarlatanstva i „alternativnih činjenica“ antivakcinalnog pokreta se bori i nekoliko grupa i stranica na FB, a samo neke od njih su i „Šr Slađana Velkov“ te „Vakcine-reč nauka“.

Kada govorimo o reakcijama organizma na vakcinaciju, pošto je to jedna od najvećih briga roditelja,  dr. Penava ističe kako ona lično, kao  ni njene kolege, nisu imali bilo kakav teži slučaj komplikacija od MPR vakcine osim malog procenta blagih post-vakcinalnih reakcija u periodu od 10. do 20. dana po dobivanju vakcine, koliko traje inkubacioni period za bolesti protiv kojih se MPR vakcina daje. Također, dr. Penava jasno kaže kako su moguće alergije na neke sastojke vakcina, ali to su iznimno rijetki slučajevi:

 „Alergije na vakcine su vrlo rijetke. Nemam tačne podatke, ali mislim da se mjere promilima. Lično sam imala jedan slučaj u 18-godišnjoj specijalističkoj praksi. Mnogo češće su alergijske reakcije na hranu i lijekove (antibiotici).

Zapravo, možda je najveći problem struke, nakon nedostatka kadra, to što ljekari ne koriste blogerske platforme za širenje informacija niti se uključuju u rasprave na društvenim mrežama, već čekaju da ih mediji pozovu. Mediji, sa druge strane, ne govore o ovoj temi dovoljno često. Mediji ne shvataju kako nije dovoljno imati ovakve teme jednom u nekoliko godina. Također, iz razgovora sa dr. Penava saznajemo kako ne postoji neki kontinuiran kurs koji bi ljekarima poboljšao komunikacijske sposobnosti prenošenja svog znanja, kako roditeljima, tako i putem društvenih mreža ili blogova. 

Upravo su nedostatak znanja iz komunikacijske strategije te odbojnost koju ljekari, iz nekog razloga, pokazuju prema ulasku u javnu polemiku sa antivakcinalnim pokretom preko medija, društvenih mreža i blogerskih platformi možda slabe tačke koja dozvoljava cvjetanje antivakcinalnog pokreta. 

Upravo je to i zvanični stav UNICEF-a BiH – da ne postoji permanentno prisustvo prave informacije te da se ovo može amortizirati jedino tako što će pojedinci poput odgovornih roditelja i ljekara preuzeti na sebe breme društvene aktivnosti pružanja prave informacije te koristiti društvene mreže u cilju širenja te informacije. To treba raditi ako ne većim, a onda bar istim intenzitetom kao antivakicinalni pokret koji se obilato služi društvenim mrežama i forumima. Kada „alternativne činjenice“ preplave javnost, jedini što se može očekivati jeste „postistina“.