Kritika studije o epigenetičkom nasljeđivanju traume holokausta
2015. kada je ovaj blog tek započinjao, objavila sam tekstove o epigenetici te jedan od tome kako se epigenetičke promjena kod žrtava holokausta mogu nasljeđivati kroz generacije. To istraživanje je imalo dosta odjeka u javnosti, mnogi mediji su pisali o tome, primjerice Guardian, Scientific American , Science daily.
Radi se o istraživanju Rachel Yehuda, Nikolaos P. Daskalakis, Linda M. Bierer, Heather N. Bader, Torsten Klengel, Florian Holsboer, Elisabeth B. Binder. Holocaust Exposure Induced Intergenerational Effects on FKBP5 Methylation. Biological Psychiatry, 2016; 80 (5): 372 koji se naslanja na jedan raniji rad Rachel Yehuda iz 2014. a o čemu sam pisala u tekstu Epigenetika holokausta. U studiji objavljenoj u The American Journal of Psychiatry 2014. godine, Yehuda je otkrila da su muškarci koji su preživjeli holokaust koji su patili od PTSP -a imali djecu s većom metilacijom gena uključenog u odgovor na stres.
Međutim, u ovom tekstu želim da se osvrnem na kritike Yehudinog istraživanja, koje možda i nije toliko kvalitetna studija. Kritike su se javile 2017.
Epigenetika je, ponovimo, nauka koja izučava faktore koji utječe na ekspresiju gena, odnosno na mogućnost čitanja genetičke informacije, a samim time i aktivnosti gena. Ako epigenetički faktori poput metilacije ili histona djeluju tako da je DNK jako spiralizirana, gen se neće moći čitati.
Dakle u pitanju su negenetički načini kontrole gena.
Problemi s Yehudinom studijom iz 2015. - koja još uvijek stvara naslove u kojima se navodi da je trauma naslijeđena, inspiriše šarlatane poput Deepaka Chopre te prevodi u mit nešto o čemu naučna zajednica još raspravlja i kritikuje - počinju s malom veličinom studije. Proučavana su samo 32 preživjela i 22 njihova potomka. To je vrlo mala grupa na kojoj se temelji ova teorija i veliki nedostatak u studiji.
Još jedna greška studije je što su naučnici proučavali samo mali broj gena.
Zatim, zanemarili su utjecaj društva i odrastanja u porodici u kojoj je bilo preživjelih holokausta i gdje su se stalno slušale strašne priče o tome. Djeca rođena od preživjelih holokausta mogu odrastati slušajući iskustva o ratnim strahotama. Josie Glausiusz, sudionica Yehudine studije iz 2014., postavila je ovo pitanje u eseju u izraelskim novinama Haaretz. Njen otac preživio je koncentracijski logor Bergen-Belsen. Ona piše ,,Mučilo me pitanje: kako odvojiti utjecaj užasnih priča čutih u djetinjstvu od utjecaja epigenetike?" I ima pravo. Samo iskustvo slušanje bi moglo proizvesti stres i anksioznost (no ne govorimo to da mladima nikako ne bi trebaloovoriti o ovim stvarima, baš naprotiv, kultura sjećanja je jao važna u razumijevaju ovakvih situacija i problema).
Naučnici su bazirali zaključke na maloj grupi i na malo promjena u metilaciji DNK koje su primijetili. Ovo je premalo dokaza za zaključke. No, oni su našli već svoj put do javnosti i potomci preživljelih se pitaju da li prenose traumu na svoju djecu. Nauka, za sada kaže da nema puno dokaza za takvo nešto.
Ovo je ujedino i lekcija kako treba biti oprezan sa tumačenjem svih, a naročito epigenetičkih studija.
Rachel Yehuda se 2018. nadovezala i dala objašnjenje svoje studije u članku The public reception of putative epigenetic mechanisms in the transgenerational effects of trauma.
Primjedbe
Objavi komentar