Kritika studije o epigenetičkom nasljeđivanju traume holokausta




2015. kada je ovaj blog tek započinjao, objavila sam tekstove o epigenetici te jedan od tome kako se epigenetičke promjena kod žrtava holokausta mogu nasljeđivati kroz generacije. To istraživanje je imalo dosta odjeka u javnosti, mnogi mediji su pisali o tome, primjerice Guardian, Scientific American , Science daily

Radi se o istraživanju Rachel Yehuda, Nikolaos P. Daskalakis, Linda M. Bierer, Heather N. Bader, Torsten Klengel, Florian Holsboer, Elisabeth B. Binder. Holocaust Exposure Induced Intergenerational Effects on FKBP5 MethylationBiological Psychiatry, 2016; 80 (5): 372 koji se naslanja na jedan raniji rad Rachel Yehuda iz 2014.  a o čemu sam  pisala u tekstu Epigenetika holokaustaU studiji objavljenoj u The American Journal of Psychiatry 2014. godine, Yehuda je otkrila da su muškarci koji su preživjeli holokaust koji su patili od PTSP -a imali djecu s većom metilacijom gena uključenog u odgovor na stres.

Međutim, u ovom tekstu želim da se osvrnem na kritike Yehudinog istraživanja, koje možda i nije toliko kvalitetna studija. Kritike su se javile 2017.

Epigenetika je, ponovimo, nauka koja izučava faktore koji utječe na ekspresiju gena, odnosno na mogućnost čitanja genetičke informacije, a samim time i aktivnosti gena. Ako epigenetički faktori poput metilacije ili histona djeluju tako da je DNK jako spiralizirana, gen se neće moći čitati. 

Dakle u pitanju su negenetički načini kontrole gena. 

Problemi s Yehudinom studijom iz 2015. - koja još uvijek stvara naslove u kojima se navodi da je trauma naslijeđena, inspiriše šarlatane poput Deepaka Chopre te prevodi u mit nešto o čemu naučna zajednica još raspravlja i kritikuje - počinju s malom veličinom studije. Proučavana su samo 32 preživjela i 22 njihova potomka. To je vrlo mala grupa na kojoj se temelji ova teorija i veliki nedostatak u studiji.

Još jedna greška studije je što su naučnici proučavali samo mali broj gena. 

Zatim, zanemarili su utjecaj društva i odrastanja u porodici u kojoj je bilo preživjelih holokausta i gdje su se stalno slušale strašne priče o tome. Djeca rođena od preživjelih holokausta mogu odrastati slušajući iskustva o ratnim strahotama. Josie Glausiusz, sudionica Yehudine studije iz 2014., postavila je ovo pitanje u eseju u izraelskim novinama Haaretz. Njen otac preživio je koncentracijski logor Bergen-Belsen. Ona piše ,,Mučilo me pitanje: kako odvojiti utjecaj užasnih priča čutih u djetinjstvu od utjecaja epigenetike?" I ima pravo. Samo iskustvo slušanje bi moglo proizvesti stres i anksioznost (no ne govorimo to da mladima nikako ne bi trebaloovoriti o ovim stvarima, baš naprotiv, kultura sjećanja je jao važna u razumijevaju ovakvih situacija i problema). 

Naučnici su bazirali zaključke na maloj grupi i na malo promjena u metilaciji DNK koje su primijetili. Ovo je premalo dokaza za zaključke. No, oni su našli već svoj put do javnosti i potomci preživljelih se pitaju da li prenose traumu na svoju djecu. Nauka, za sada kaže da nema puno dokaza za takvo nešto. 

Ovo je ujedino i lekcija kako treba biti oprezan sa tumačenjem svih, a naročito epigenetičkih studija. 

Izvor: https://www.chicagotribune.com/lifestyles/health/ct-holocaust-trauma-not-inherited-20170609-story.html

Rachel Yehuda se 2018. nadovezala i dala objašnjenje svoje studije u članku The public reception of putative epigenetic mechanisms in the transgenerational effects of trauma.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Sastav Pfizerove i Modernine RNK vakcine i osobine RNK vakcina

Klitoris: vrh ledenog brijega užitka

Ne, nije tačno da potpuno vakcinisani zdravstveni radnici imaju 251 puta veće virusno opterećenje i da su opasnost za nevakcinisane