Klimatske promjene i proizvodnja hrane

Tačno je da je „pogonsko gorivo“ biljaka karbon dioksid, ali je više nego naivno nadati se da će povećanje koncentracije karbondioksida u atmosferi donijeti veći urod.

Povećanje karbon dioksida utječe na globalnu klimu tako što utječe i na povećanje srednjih godišnjih vrijednosti temperature, što je praćeno ekstremnim vremenskim uslovima, kako sušama, tako i strahovitim nepogodama. A biljke jednostavno ne vole visoke temperature i proces fotosinteze tada nije optimalan.

U posljednjoj od studija koje projiciraju utjecaj klimatskih promjena na usjeve i ekonomske trendove, a koju su vodili David Lobell sa Stanforda i ekonomski  analitičar Thomas Hertel, posmatrana je proizvodnja i potrošnja glavnih žitarica u svijetu-riže, pšenice i kukuruza. Studija se fokusirala na 15 zemalja u razvoju iz Azije, Afrike i Latinske Amerike.

Analitičari su projicirali prognoze u odnosu na tri moguća modela klimatskih promjena, a analizu su bazirali na predviđanjima što bi se moglo desiti sa poljima u narednih 20 godina, do 2030 godine.

Prema prognozi, koja do 2030. predviđa porast globalne temperature za 1^o  C, scenarij ne predviđa velike promjene u uzgoju usjeva, niti povećanje cijena hrane i broja siromašnih.

Međutim, projekcije koje su se ravnale prema predviđanju da će do 2030 doći do povećanja temperature za 1.5^o C, kažu da će poljoprivredna proizvodnja opasti za 10 do 20%, što će rezultirati povećanjem cijena riže, pšenice i kukuruza  za 10 do 60%. To će kao posljedicu imati i povećanje stope siromaštva za 3% upravo u regijama gdje ljudi preživljavaju sa manje od 1$ na dan.

Lobell ističe i to da treba imati na umu da će neki osiromašiti, dok će se drugi obogatiti. Očekuje se porast stope siromaštva u urbanim i suburbanim regionima, među ljudima koji rade za minimalnu zaradu, korisnici su socijalne pomoći ili rade kao nadničari u ruralnim zonama. Neki proizvođači i preprodavci bi čak mogli imati koristi, ali i to je upitno ako se ne budu mogli proizvesti isplativu količinu žita.

Primjerice, studija predviđa za Tajland porast stope siromaštva među  ljudima koji se ne bave poljoprivredom za 5%, te istovremeni pad stope siromaštva među Tajlanđanima koji se bave poljoprivredom za 30%. Za druge zemlje se ne predviđa ovakav scenario. Tajland je vezan za globalno tržište proizvodnom riže i sve do nedavno je bio proizvođač riže No. 1 u svijetu, dok ga 2014. nisu potisnule Indija i Vijetnam, ali je i dalje u vrhu.

U Bangladešu, siromašni naseljavaju kako urbana, tako i ruralna područja, a pri tome ne posjeduju zemlju te ne mogu profitirati od povećanja cijena. Semiaridne afričke zemlje, poput Mozambika, Malavija i Zambije, također neće profitirati jer, premda ljudi posjeduju zemlju, prinosi će biti toliko mali, da neće donijeti profit ni pod pretpostavkom povećanja cijena.

U ovom trenutku se vrlo teško usuditi procijeniti kako bi ove promjene mogle uticati na migracije stanovništa.

Nažalost, ova studija nije uključila evropske zemlje. Stara je činjenica da se male i krhke ekonomije nekih postkomunističkih zemalja te ekonomije zemalja Mediterana uveliko se baziraju na poljoprivrednoj proizvodnji. Projekcije proizvodnje u panonskoj regiji sigurno će interferirati sa klimatskim promjenama, čemu smo bili svjedoci u posljednje vrijeme. Kombinacija sušnih perioda i stravičnih poplava će imati određen uticaj na promjene, iako za sada nema najavljanih povećanja cijena.