Strategije učenja sabiranja kod djece

 7+2, 3+5, 4+6...

Odrasli ove brojeve zbrajaju bez napora, napamet.

Ali, za djecu koja tek uče kako zbrajati, ove računske radnje predstavljaju napor i ne mogu dobiti rezultat, a da ne sabiru na prste. Ponekad rješavanje zadaće iz matematike, koja se odraslima ne čini nimalo teška, može  potrajati.

Neke roditelje i nastavnike to iritira, međutim, prema radu objavljenom u časopisu Nature Neuroscience zaista postoje razlike u strategijama za rješavanje matematičkih zadataka između djece i odraslih i te razlike treba razumjeti i poštovati.

Tim znanstvenika sa Univeziteta Standford je sastavio test sa matematičkim zadacima sabiranja jednocifrenih brojeva i podijelio ga ispitanicima tri različite dobne grupe. Prvu grupu su sačinjavala djeca od 7 do 9 godina, njih 28. U drugoj grupi je bilo 20  tinejdžera u dobi od 14 do 17 godina, dok je treću grupu činilo 20 ljudi u ranim dvadesetim.

Ova studija se slagala sa jednom prethodnom i ponovo pokazala da se djeca pri zbrajanju oslanjaju na brojanje, koje, kako bi im bilo opipljivije, vizualiziraju gledajući prste, dok adolescenti i odrasli pri sabiranju koriste davno pohranjenu informacija o rezultatu.

Drugim riječima, djeca uče rezultat i stalno ga sebi egzaktno dokazuju. Jednom kada budu sigurni u rezultat, taj podatak prelazi u trajnu memoriju iz koje se po potrebi izvlači.

U mozgu se tada zapravo događa tranzicija između strategije zbrajanja bazirane na proceduri u strategiju zbrajanja baziranu na memoriji.

Snimci urađeni metodom  longitudinalne funkcionalne magnetne rezonance – fMRI pokazuju da je ova tranzicija paralelna sa povećanjem aktivnosti u hipokampalnoj regiji mozga, kojaje zadužena za procese pamćenja i učenja  te sa istovremenim smanjenjem aktivnosti u prefrontalno-parijetalnom regionu korteksa. Odnosno, mozak se reorganizira dok diejte uči i pokušava zapamtiti činjenice.

Veza između prefrontalno-parijetalno regiona i hipokampusa, Image courtesy of Shaozheng Qin

Studija dokazuje aktivnu i dinamičnu ulogu hipokampusa u sazrijevanju kognitivnih sposobnosti, odnosno, u sazrijevanju načina rješavanja pojedinih problema koje je bazirano na memoriji. Za promjenu stategije rješavanja problema, međutim, nije bitna jačina nervnih signala, nego koordinacija između hipokampusa i drugih dijelova mozga, preznije, onih dijelova neokorteksa koji su zaduženi za dugoročno pamćenje. Djeca koja imaju jače veze hipokampusa i neokorteksa su ranije i brže prelazila sa sabiranja brojanjem prstiju na „izvlačenje“ upamćenog rezultata iz memorije. Dakle, na roditeljima i nastavnicima je da budu strpljivi onda kada dijete počinje učiti sabiranje jednocifrenih brojeva.

Stručnjaci smatraju da se procesi koje naslućuju nalaze u osnovi i nekih drugih tipova učenja te će nastaviti svoje istraživanje.