Psi-dijagnostičari

Postoje tako neke stvari i pojave na ovom dunjaluku koje niti su pseudoznanost niti su dovoljno efikasne da bi se mogle svrstati u kategoriju znanosti. Imam taj ružan običaj ismijavati pseudoznanost i lijepe dečkiće poput Kreše Mišaka ili Davida Ickea, ali ovaj post posvećujem nečemu što nije iracionalna šarena laža, ali opet nije dovoljno efikasno da bismo se tome divili.

Jeste, psi imaju bolji njuh od ljudi i to je nepobitna činjenica. Naučnici kažu da je pseće čulo mirisa 10 000 do čak 100 000 x oštrije nego naše. Ali, da prafraziram profesora Ismeta Dizdarevića-činjenica nisu važne (ovo pravilo slijedi Tunjo Filipović kada napiše članak u kojem kaže da je čuvena utakmica na kojoj je Mladen Delić rekao još čuvenije "Ma je li to moguuuće ljudi moji" bila Jugoslavija-Rumunija).

I onda počnete svako malo da nalijećete na članke ovakvog tipa. Psi koji imaju zanimanje dijagnostičara. Namirišu rak. 

U redu je pisati o ovakvim stvarima jer je istina da psi mogu namirisati neku promjenu u organizmu. Kako se stanje organizma mijenja iz fiziolološkog u patološko, tako se mijenja i sastav volatilnih komponenti koje naš organizam ispušta u vanjsku sredinu putem znoja, izdahnutog zraka, fecesa i urina. I psi to mogu nanjušiti. E, sad, trenirati pse da budu vrsni poznavaoci naših volatilnih komponenti i da pri tom dresere znaju obavijestiti o promjeni hemijske ravnoteže pacijenta, tu već dolazimo na tlo koje bih ja označila kao sporno. 

Moj Twitter prijatelj, i jedan od najboljih pisaca-novinara u oblasti nauke, Ed Yong, napisao je ovakav komentar na svom Twitter profilu (zamolila sam ga za dozvolu da objavim komentar): 

Zaista, 88% tačnosti za dijagnozu raka tiroidne žlijezde je ništa. To prevedite u brojeve, umjesto u postotke, pa ćete dobiti da pseća dijagnostika fuli 12 od 100 ljudi. Tih 12 bude ili lažno pozitivno ili lažno negativno. Naravno, postoje i neka istraživanja pseće dijagnostike za rak dojke. U tim slučajevima psi su efikasni do 98%.

Ali, mislim-zašto ulagati u hoodoo-voodoo mambo džambo dijagnostiku, kada postoje bolje metode? Tu negdje krenu argumenti kao sad treba pokazati princip da analiza volatilnih komponentni iz organizma potencijalno oboljelog može biti ključni dijagnostički alat. Pa, majku mu, onda pravite takav aparat, nemojte više trenirati pse i bacati pare. Princip smo dokazali-fercera, sad treba nešto konkretno. Postoji gasna hromatografija i masena spektrofotometrija, to su hemičari davno otkrili, i treba GC-MS lijepo optimizirati na jedinjenja koja su specifična pojava kod oboljelih. Već se neko vrijeme priča o E-nosu, koji bi radio upravo preko metode GC-MS.

Aaaaaa, daaaaa! Psi su slatki (ja isto padnem u behut kada vidim bigla, retrivera ili nešto tako). Mediji vole slatkost.